Bogumila, paulovnija, albicija, jorgovan, domaći i indijski, palme, dud sa padajućim granama, plumbago ili plavi jasmin koji mnogi nazivaju ljepoticom bez premca, ruže stablašice i ruže penjačice...

Moderna kuća, sa velikim terasama, a pored ljetnikovac, nadstrešnice, pomoćni objekti. Malo podalje su štala za stoku, ambari, magaze za žito. Okolo je fasadirana ograda od cigle i betona sa kapijom od kovanog gvožđa.

Dvorište Savke i Branka Todorovića iz Laminaca kod Gradiške je među najljepšim u cijelom kraju.

Više puta je nagrađivano u izboru za najljepši kutak koji i ove godine provodi "Gradska čistoća" iz Gradiške.

"Mnogo vremena ovdje provodim, u vrtu stalno ima posla, ali meni i mojim ukućanima ovo nije jedina zanimacija. Imamo mnogo drugih poslova, a vrt nam je rekreacija", priča Savka, nekada službenica u Opštini Gradiška, a sada domaćica sa penzionerskim statusom  i sa "stotinu poslova".

"Mnogo ljubavi ovdje je ugrađeno. Ne radim ja sama tu, imam više pomagača, mojih ukućana. To su suprug Branko, sin Dragan, kćerka Sanja, unuci Milan i Jovan. Unuka Tea se udala, ona ima dvoje djece, to su moja praunučad. I ona ima zasluge za ovaj vrt", objašnjava Savka porodičnu organizaciju.

Ako joj se neka biljka dopadne, kaže, ne smiruje  se dok je ne nabavi.

"Branko i ja smo zbog dvije ljubičaste albicije putovali u Beograd, sadnice platili 60 evra, ručali u Beogradu, proveli cijeli dan na putu, vratili se zadovoljni i srećni. Sada tragam za albicijom bijelog cvijeta", otkriva Savka svoje planove i želje. Zastala je pored duda sa padajućim granama.

Ova voćka koja krasi vrt ima posebno značenje.

"Zasadila sam dud 4. jula 2007. godine, na dan kada je rođen mojoj unuk Milan. On je treći razred srednje škole. Napreduju u svemu i dud i unuk", ističe ona.

O svakom stablu postoji priča, o njegovoj ljepoti, mirisu, cvijetu, izgledu...

"U vrtu provodim mnogo vremena, osmišljavam, planiram, uređujem, obnavljam, uvijek tu ima posla. Bogumila mi je draga, omiljena biljka, kao i paulovnija, albicija, obična i ljubičasta, one su na vidnom mjestu, onda plumbago mi se mnogo dopada, ruže stablašice su svakojakih boja, jorgovan čudesno miriše, palme stvaraju ambijent Mediterana u ravnom Lijevču..."

Kako je sve počelo, kada, pitamo, sasvim uprošteno, svjesni da odgovor nije tako jednostavan. Savka se vraća u osamdesete.

"Bili smo podstanari u Gradišci. Ovdje smo 1980. godine počeli izgradnju kuće, godinu kasnije je ozidali, a 1982. godine uselili. Sjećam se tog dana, bio je Ilindan, 2. avgust. Suprug je radio u građevinskom preduzeću 'Jedinstvo', a ja bila službenica u Opštini".

Tek što su se skućili, prije mnogo naizgled važnijih potreba, Savka je poželjela kosilicu za travu.

To je njeno najvažnije sredstvo za rad, jednako važno kao mješalica za beton, plug u njivi ili freza u bašti.

"Već prve godine, prije drugih obaveza i troškova, odlučila sam da kupim kosilicu. Na kredit, naravno. Rok otplate bio je kratak, a kosilica skupa. Jedna kosilica koštala je kao tri mješalice za beton. Niko od komšija u ovom zaseoku nije imao kosilicu za travu prije mene. Tada sam poželjela ovo, ovakvo dvorište. Ono je bilo u mojim mislima."

Od tada, Savka je, kako kaže, poderala sedam kosilica. Osmu je ljetos kupila.

Dok kosi, narod u prolazu, zagleda, zaustavlja se pored kapije, zagledan u njen vrt, raspituje se.

"Svi ponešto pitaju, najčešće da li smo radili u inostranstvu, kada smo se vratili. Ja nisam preko granice čestito prešla, ako izuzmem Srbiju, Hrvatsku i susjedne države. Imam mnogo posla, bavimo se poljoprivredom, imamo štalu, njive, baštu,  žito, stoku, povrće, svuda treba stići i sve na vrijeme uraditi. Vrt je rekreacija, ali i želja da ambijent u kojem živimo bude ljepši, ugodniji. Ima i ovdje života, mogućnosti da se lijepo živi i uredi imanje, bez Njemačke, Austrije, Švajcarske. Ma, znate šta ću vam reći, Laminci i Gradiška su naša Švajcarska, zavisi samo ko se kako snađe i koliko je spreman na rad", objašnjava Savka Todorović svoje životne principe.

 Na djelu i primjeru njene porodice ti principi su veoma uspješni.