Iako su prosječna primanja u BiH u tom periodu porasla za 445 maraka, sa 961 na 1.406 maraka, odnosno 46 odsto, ona nisu uspjela da prate rast vrijednosti potrošačke korpe koja je u posljednjih pet godina sa 1.863 skočila na 3.114 marke, što predstavlja rast za 1.251 marku, odnosno 67 odsto. U prevodu životni troškovi skočili su za 1.250, dok je rast plata iznosio 960 maraka. Razlika od 290 predstavlja iznos za koliko je u ovom periodu osiromašilo jedno prosječno domaćinstvo. 

HRANA NASUŠNA
Da stvari ne idu u dobrom pravcu govori i podatak da pada pokrivenost potrošačke korpe prosječnom platom. Ona je u decembru 2020. iznosila oko 49 odsto, dok pet godina kasnije taj odnos iznosi oko 45 odsto. Prehrana i dalje ima najveće učešće u potrošačkoj korpi - oko 45 odsto i ono što najviše zabrinjava jeste to da su upravo cijene životnih namirnica najviše uticale na njen rast, odnosno da su nam kućni budžeti sve tanji, jer su troškovi života sve veći.

Od deset namirnica, onih životnih, bez kojih jedna porodica jednostavno ne može, sve su u prosjeku poskupjele oko 50 odsto, a najviše junetina, čak 65 odsto. Kilogram ovog mesa je prije pet godina koštao 13,3 marke, a danas bi trebalo izdvojiti skoro devet maraka više.

Slijedi mlijeko čija je cijena skočila za 64 odsto, a na trećem mjestu ove neslavne liste nalazi se hljeb koji je poskupio za 60 procenata.

Da bi se shvatilo koliko su cijene pojedinih proizvoda skočile, opravdano ili ne, dovoljno je vidjeti koliko se za prosječnu platu moglo kupiti određenih životnih potrepština prije pet godina, a koliko danas. Primjera radi, ako se analiziraju i uporede podaci Agencije za statistiku BiH, početkom 2020. godine se za prosječnu platu moglo kupiti 417 kilograma hljeba, a pet godina kasnije 37 kilograma manje. 

Ovdje je interesantno pomenuti da nije jasno kako su zvanična tijela koja se bave kretanjem cijena u BiH i evidentiranjem došli do podatka da kilogram hljeba danas košta samo 3,7 maraka. Vekne su obično težine od 300 do 400 grama, a njihova cijena se kreće, u zavisnosti od vrste, od dvije do 3,5 maraka. To znači da kilogram ove životne namirnice u prosjeku košta od pet do 10 maraka, što onda i prethodnu računicu čini još poraznijom. 

Kada je u pitanju meso, za prosječnu platu prije pet godina moglo se kupiti 125 kilograma svinjetine, a krajem prošle 113. U slučaju junetine, taj deficit iznosi devet kilograma, krompira 50, a u slučaju mlijeka i ulja 70 odnosno 50 litara. 

NADUVANE MARŽE
Ekonomisti već duže upozoravaju da se cijene hrane neće vratiti na nekadašnji nivo te da će dok ima potražnje, odnosno prometa, proizvođači i trgovci i dalje povećavati cijene. Kako bi stali u kraj toj negativnoj praksi, u susjednoj Hrvatskoj pokrenuli su akciju bojkota trgovačkih lanaca, ali i benzinskih pumpi. 

Planirano je da bojkot obuhvati i ugostiteljske usluge, smještaj, prevoz i dostavu. Tokom jednodnevnog bojkota, koji je održan krajem prošle sedmice, građani su potrošili nešto više od 28,5 miliona evra, dok je sedam dana ranije prije bojkota taj broj iznosio 60,5 miliona evra. 

U međuvremenu je reagovala Vlada Hrvatske, utvrdivši novu listu od 70 proizvoda sa ograničenim cijenama. Na njoj su, između ostalog, i polubijeli pšenični hljeb, kravlji sir, šunka, maslac, svinjska mast, kafa, pojedino voće i povrće te deterdžent za veš.

Prema podacima hrvatskih medija, trgovačke marže u ovoj zemlji kreću se od 30 do 40 odsto, u Srbiji između 20 i 44, a Crnoj Gori oko 20 odsto. Isti mediji, pozivajući se na zvanične podatke, ukazuju da su trgovačke marže od pandemije do danas gotovo uduplane, što je onda dovelo i do enormnog rasta u prihodima pojedinih trgovačkih lanaca, koji su u odnosu na 2020. povećani od 40 do 50 odsto. Podataka za BiH nema, niti ih iko zvanično objavljuje. 

Priča o bojkotu proširila se u međuvremenu i na Srbiju, Crnu Goru, ali i Sjevernu Makedoniju. Virus nezadovoljstva zbog visokih cijena zahvatio je dobrim dijelom i BiH. Društvenim mrežama se već danima šire pozivi građanima da danas bojkotuju prodavnice, benzinske pumpe, kafiće i restorane. Iz udruženja za zaštitu potrošača kažu da ne stoje iza ovog poziva, ali i da ga uglavnom podržavaju. Jedni smatraju da je neophodno podržati sve što bi moglo dovesti do poboljšanja, nižih i prihvatljivijih cijena, drugi da ovaj bojkot neće promijeniti ništa nabolje te da je neophodna reakcija nadležnih organa, dok treći smatraju da su trgovački lanci zanemarili kupce, doživljavajući ih kao nevažan faktor u procesu odlučivanja visine cijena. 

EKSTRA PROFITI
Prema ocjenama ekonomista, rast cijena može da zaustavi samo smanjena potražnja. Kažu i da će sve dok kupci pristaju na sadašnje uslove koje im diktiraju trgovci - cijene i dalje rasti. Ukazuju da je najveći rast cijena zabilježen kod prehrane te da povremena akcijska sniženja od tridesetak odsto u stvari predstavljaju realne cijene nekog artikla, a uz koje bi potrošači možda mogli da prežive, a trgovci i dalje pristojno zarade.