Mnogo je nepoznanica o tome kako bi se istraživači nosili sa smrću u svemiru.
Nije samo pitanje šta učiniti s tijelom, već i kako pomoći posadi da se nosi s gubitkom i podržati porodice koje tuguju na Zemlji
Nema sumnje da je slanje ljudi u svemir izuzetno teška i opasna misija. Od početka ljudskih svemirskih istraživanja prije nešto više od 60 godina, 20 ljudi je izgubilo život – 14 u NASA-inim nesrećama svemirskih šatla 1986. i 2003. godine, trojica kosmonauta tokom misije Sojuz 11 1971. godine i tri astronauta u požaru na lansirnoj rampi Apollo 1 1967. godine.
S obzirom na složenost ljudskih svemirskih letova, zapravo je zapanjujuće koliko je malo ljudi do sada izgubilo život. Međutim, NASA planira poslati posadu na Mjesec 2025. godine i astronaute na Mars u sljedećoj deceniji. Komercijalni svemirski letovi postaju rutinski. Kako svemirska putovanja postaju češća, raste i mogućnost da neko umre tokom puta.
Postavlja se sumorno, ali nužno pitanje: Šta se događa s tijelom ako neko umre u svemiru?
Evo kako bi se danas nosilo sa smrću u svemiru: Ako bi neko umro na misiji u niskoj orbiti Zemlje – na primjer, na Međunarodnoj svemirskoj stanici – posada bi mogla vratiti tijelo na Zemlju u kapsuli za nekoliko sati.
Ako bi se smrt dogodila na Mjesecu, posada bi se mogla vratiti kući s tijelom za samo nekoliko dana. NASA već ima detaljne protokole za takve događaje. Zbog brzog povratka, očuvanje tijela vjerovatno ne bi bilo glavni prioritet; glavni prioritet bio bi siguran povratak preostale posade na Zemlju, piše The Conversation, a prenosi Oslobođenje.