Miris pašnjaka i blagi povjetarac koji se spuštaju sa Vrtoča iznad Milića opominju slučajnog prolaznika da još postoje mjesta na kojima čovjek nije zaboravio šta znače mir i život bez žurbe, te da bez obzira koliko pokleknuli modernoj histeriji urbanih područja, kada na kraju „podvučemo crtu“, ipak nigdje nećemo zakasniti.

Na jednom od proplanaka ovog sela zatičemo Darka Milanovića koji nadgleda krave na ispaši. Nekada je radio na brenti, živio u gradu, ali se bavio i drugim terenskim poslovima, stizao do Beograda i Crne Gore, međutim, istovremeno je sa djedom polako nabavljao i širio stočni fond i mehanizaciju.

Deda je u međuvremenu preminuo, ja sam se oženio, dobio prvo dijete. I tada sam se našao na izvjesnoj prekretnici, kada treba donijeti odluku. Da li nastaviti sa životom i poslom u gradu ili se u potpunosti posvetiti poljoprivredi i stočarstvu na selu? Ne možeš sjediti na dvije stolice. Razgovarao sam i sa suprugom, i odluku smo donijeli u korist sela – priča Milanović.

Na ispaši, uz tišinu i povremeni zvuk zvonceta, Darko pazi na desetak krava, a još sedam ih ima u štali. Tu su i oko četrdeset ovaca i određeni broj svinja.

Može se živjeti od uzgoja stoke. Onaj ko zna šta mu je cilj i ko to zaista voli, i te kako može da opstane. Naravno, teško je onima koji bi došli na selo i počeli od nule, ali kako god da krenete, za otprilike pet godina uredićete sistem koji može da funkcioniše. Mi smo zadovoljni, samo nam nedostaje još malo mehanizacije. Pored toga, značilo bi nam da imamo nekog posrednika koji će nam pomagati u vezi sa prikupljanjem i predajom dokumentacije, kada treba pripremiti papire za podsticaje. To bi nam zaista značilo – priča Milanović.

Ono što proizvedu, prodaju uglavnom lokalnom stanovništvu. Raditi se mora, ali kaže da je važno napraviti dobar plan.

Ujutro znaš u koliko sati ustaješ i šta te čeka od obaveza. Isto tako znaš kad ćeš se vratiti naveče, kada moraš uvesti krave u štalu. Istina, teško možemo planirati da odemo negdje na više dana jer sve se mora ispratiti lično, ali s druge strane dobijate neopisiv mir i opuštenost jer sami sebi organizujete vrijeme – dodaje Milanović.

Dok napuštamo krajolik iznad Milića, koji bi mogao da se nađe na bilo kojoj svjetskoj ekološko-turističkoj mapi, ostaju da odzvanjaju Darkove riječi „Da mi i džaba daju stan u gradu, nikada se ne bih vratio. Selo ne može ništa da zamijeni…“.