Zadušnice nikada nisu u vrijeme posta, niti padaju u postan dan, jer su uvijek u subotu. Peku se kolači od bijelog brašna, koji se ponekad zovu “prosfore”. Spremaju se rakija, pivo, vino, voda, a u nekim mjestima se iznosi i žito. Običaj je da se na groblje odnosi hrana, koju po pravilu spremaju žene.

Nosi se onoliko svijeća koliko se mrtvih pominje. U svim krajevima Srbije na grobove izlazi sveštenik da okadi grob. Ako je nekim slučajem sveštenik sprečen da dođe, onda neko od prisutnih tamjanom obavi prekađivanje.

Zajedničko za zadušnice u svim krajevima jeste izlazak i organizovanje posluženja na grobu. Nekad su to samo pita, pecivo, kafa i voda. Ponegdje se iznesu kuvana jaja i pečenje. Na groblju se valja poslužiti makar jednim zalogajem, običaja radi.

Ponudama se služe rođaci koji su na groblje izašli, a ne odbijaju se ni nepoznata lica, ako sama priđu grobu. Smatra se za veliki grijeh i uvredu mrtvima ako bi se neko odbio ili čak otjerao od groba.

Inače, u crkvenoj godini postoje četiri opšta zadušna dana: Zadušnice pred Vaskršnji post (uoči početka Velikog posta), Duhovske zadušnice (uoči praznika Svete Trojice), Miholjske zadušnice (uoči Miholjdana) i Mitrovske zadušnice (uoči Mitrovdana).

 
“Pomeni, Gospode, oce i braću našu usnule u nadi na vaskrsenje u život večni, i sve upokojene u pobožnosti i veri, i oprosti im svako sagrešenje, hotimično i nehotimično, što sagrešiše riječju, ili elom, ili mišlju. I useli ih u mjesta svetla, u mjesta svežine, u mjesta odmora, odakle odbeže svaka muka, žalost i uzdisanje, gdje gledanje lica Tvoga veseli sve od vijeka svete Tvoje. Daruj im carstvo Tvoje i učešće u neiskazanim i večnim Tvojim dobrima, i naslađivanje u Tvom beskonačnom i blaženom životu. Jer si Ti život, i vaskrsenje i pokoj usnulih slugu Tvojih, Hriste, Bože naš, i Tebi slavu uznosimo sa bespočetnim Tvojim Ocem i Presvetim,i Blagim, i životvornim Tvojim Duhom, sada i uvijek i u vijekove vijekova.” Amin